Podela neurotransmitera

Uslovi za neurotransmitere

Danas su definisani uslovi neophodni da se neka supstanca smatra transmitrom. Potrebno je da takva supstanca ispunjava sledeće uslove:
1. mora da se nalazi u presinaptičkom nervnom vlaknu i da se iz njega oslobađa delovanjem električne stimulacije;
2. mora biti farmakološki identifikovana, odnosno, njeno nananošenje na neuron mora dovesti do istih efekata kao što su oni koji nastaju u toku fiziološkog razdraženja i inhibicije;
3. dejstvom agonista i drugih lekova moraju se dobiti odgovori koji su identični onima koje neurotransmiter prouzrokuje u fiziološkim uslovima i
4. u CNS-u moraju postojati enzimi koji katalizuju sintezu i razgradnju neurotransmitera.

Grupe neurotransmitera

U CNS-u se nalazi veliki broj bioloških aktivnih supstanci od kojih neke ispunjavaju ove uslove, dok druge imaju ulogu modulatora. Dele se na tri grupe:

a) biogene amine u koje spadaju:
kateholamini – epinerfin (EN), norepinerfin (NE) i dopamin (DA)
indolamini – serotonin (5-HT) i histamin
estri – acetilholin (ACh)
b) aminkiseline:
ekscitorne: glutaminska kiselina (glutamat) i asparaginska kiselina (aspartat)
inhibitorne:-amino buterba kiselina (GABA), glicin, taurin
c) peptidi:
supstanca P
enkefalini, endorfini i dinorfini
somatostatin
neuropeptid Y i
vazoaktivni intestinalni peptid (VIP)

Pojedini transmiteri kao što su acetilholin, glicin, glutamat i GABA odli-kuju se takvom biološkom aktivnošću da direktno dovode do povećane provodljivosti za odgovarajuće jone vezujući se za receptore na postinaptičkoj membrani, čiji su jonski kanali aktivirani ligandom. Međutim, drugi neurotransmiteri: norepide-rfin, dopamin i serotonin ne pokazuju direktnu aktivnost, već reaguju indirektno preko sistema sekundarnih glasnika, kako bi se dobio postsinaptički odgovor.
Za odigravanje celokupnog procesa hemijske transmisije potrebno je određeno vreme. Vreme kašnjenja od ulaska akcionog potencijala u presinaptički nervni završetak od odgovora posredovanog postsinaptičkim receprotima druge ćelije uključuje vreme neophodno za sledeće događaje:
 aktivaciju presinaptičkih mehanizama povezanih sa oslobađanjem neurotransmitera
 difuziju neurotransmitera kroz sinaptičku pukotinu, koja iznosi -50sek za neuro-mišićnu vezu žasbe,
 vreme odgovora postsinaptičkog receptora (-150 sek za neuro-mišićnu sinapsu žabe).
Većina vremena neophodnog za sinaptičku transmisiju oko (350 sek) otpada na proces oslobađanja neurotransmitera, originalno nazvanog “mobilizacijom neuro-transmitera”. Danas se smtra da se ovo vreme pre svega odnisi na otvaranje kalcijumovih kanala, kako bi joni kalcijuma ušli u nervni završetak i izazvali oslobađanje neurotransmitera. Svi navedeni podaci se odnose na klasične neurotransmitere, koji prelaze malo rastojanje ( sinaptičku pukotinu) kako bi delovali na ciljnu ćeliju. Međutim, neke supstance se prethodno otpuštaju u cirkulaciju i prelaze određena rastojanja pre no što dospeju do specifičnih receptora.
U nekim tkivima kao što su žlezde sa unutrašnjim lučenjem, nervni završeci nisu u tesnoj vezi sa specifičnom ćelijom glatke muskulature, tako da se transmiteri izlučuju u ekstračelijski prostor gde se lokalno šire i utiču na veliki broj ćelija. To znači da pojedinačni transmiter može da deliju lokalno na neku sinapsu, ali može biti otpušten u krvni sistem i delovati na različite receptore.
Prema tome, u neurohumoralnim procesima u CNS-u sudeluju:

1. Neurotransmiteri – svaka supstanca koja prenosi nadražaj kroz sinapsu
2. Neurohormoni – supstance koje se sintetišu u mozgu, a deluju na udaljene organe
3. Neuromodulatori – supstance koje modifikuju delovanje neurotransmitera i
4. Neuromedijatori – supstance koje posreduju u delovanju neurotransmitera na postsinaptičku ćeliju.

 Kategorije sinaptičke transmisije

Po brzini prenošenja impulsa razlikuju se dva tipa sinaptičke transmisije: brza i spora.
Brza transmisija je posledica delovanja relativno malih molekula koji dovode do brzih promena u provodljivosti na postsinaptičkoj membrani. Ovi kalsični neurotransmiteri (glutaminska kiselina, ACh, GABA i glicin), koji svoje delovanje ostvaruju preko receptorskih jonskih kanala, sintetišu se u nervnom završetku. Sporu transmisiju ostvaruju amini i peptidi preko intracelulatnih sekundarnih glasnika. Peptidi obično koegzistiraju u nervnom završetku sa klasičnim neurotransmiterima, ali se za razliku od njih sintetišu u telu nervne ćelije. delovanje peptida je dugotrajno i modulatorsko u odnosu na klasične neurotra-nsmitere. ovo je veoma grupa kategorizacija, jer postoji mnogo izuzetaka. Na primer, mada ACh i glutaminska kiselina ostvarujusvoje delovanje većinom preko receptorskih jonskih kanala (brza transmisija), mogu delovati i preko metaboličkih receptora, modulišući nivo intracelularnih sekundarnih glasnika ( spora transmi-sija). Suprotno tome efekti kateholamina izgleda da se ostvaruju modulacijom provo-dljivosti odgovarajućih kanala za kalcijum ili za oba.